Eutanaziranje regiona koji Evropi nije bio prioritet ni po broju stanovnika, ni po resursima, ni po postratnim uslovima za ekonomsku samoodrživost u poređenju sa istinskim svjetskim, pa i regionalnim kuhinjama. Projkat ovakav, kakav je u BiH, nije zahtijevao ni nastavak daljeg skupog angažovanja, niti ga je bilo teško održavati uz male poslušne lokalne igrače, ne preskupe ni za podmititi, duhovno i na svaki drugi način.
Nove "vrijednosti"
Prevara došla po svoje
Sada izgleda groteskno, ali na nogama je još uvijek generacija koja se sjeća poimenice novokomponovanih lidera što su uoči minulog rata doista narodu obećavali – kad sve bude po njihovom – da će se unaokolo jesti zlatnim kašikama! I bilo je što je bilo. Oni što su obećavali uglavnom su prigrabili svo "zlato" do kojeg su mogli doći. I uvjerili narod da im je to prema zaslugama. Da bi se to postiglo, valjalo je prevariti ljude tako što će se poništiti i promijeniti bezmalo sve bivše dostignute vrijednosti. A te ondašnje vrijednosti i naše živote sazdane na njihovom poštivanju, jedan veliki, uvaženi stari sarajevski arhitekta, kojem nikakva partija nije stvarala ime mimo njegovog opusa, danas nostalgično zove Belle Epoque. Lideri novokomponovanih, lažnih vrijednosti sa time se šprdaju. Prvo zato što znaju da su pobijedili, drugo jer ne znaju šta je Belle Epoque. U novim vremenima, demokratsko pravo je biti suštinski niko i ništa, a biti moćan.
Gruba realnost Balkana
Greška u prosuđivanju novih, vladajućih "vrijednosti" jeste u pokušaju da se pronikne u mentalni sklop i moralne kodove onih koji dekadenciju donose sa sobom. Dirljiv je stepen zgražavanja uskog kruga preostalih elementarno normalnih ljudi nad svekolikim siledžijstvom klase i vlasnika nove društvene i državne realnosti. Pri tome je potpuna zabluda da se svo socijalno urušavanje unaokolo uz nesnošljivo civilizacijsko srozavanje dešavaju isključivo stihijno i zato što, navodno, eto ne može drugačije. Bosna i Hercegovina jeste sastavni dio balkanske grube realnosti, u kojoj je ciljano srušena i svaka naznaka "onog prije", da bi se instalirao potpuno drugi projekat. I da bi se otvorio prostor onim što su bili potpuno nerealizovani u zahtjevnijem sistemu vrijednosti.
Danas smo već dio realnosti u kojoj se svi skupa košmarno bavimo posljedicama – pravdajući ih raznim "fatumima", istovremeno ne postavljajući pitanje o uzrocima svekolikog društvenog urušavanja u vezi sa kojim se još i lažemo. Naravno da ovdje ima mjesta prisjećanju na poznatu Hegelovu misao, da je sve što je propalo u istoriji, propalo sa valjanim razlogom. Ali, u našem slučaju, ima i dalje: Da bi nešto, što je bilo etablirano i funkcionalno uobličeno moglo nestati, trebalo ga je prije svega planski obesmisliti, pa poslušnima i ogaditi. Taj je proces kod većine na ovim prostorima očigledno priveden kraju. Da nije tako, ne bi ga se podržavalo stalno na isti način – novim "demokratskim" izborima zapravo de facto vječito unaprijed lažiranim i bez smisla, jer je biračko tijelo trajno kupljeno, egzistencijalno ucijenjeno pa tako i dobrovoljno korumpirano.
Atak na temeljne vrijednosti Bosne i Hercegovine i razaranje njene supstance učinjen je, naravno, na najvažnijem terenu – na terenu društva. Kao kukavičje jaje u tu je priču podmetnuta prevara, pa je kao glavni razlog urušavanja proglašena prevara sa državom. Naravno, tzv. daytonska BiH jeste neprirodni surogat umjesto mnogih drugih varijanti koje su mogle biti bolje i razumnije za državu, da je do države tvorcima ovakvog "mira" doista bilo stalo. Ali, to je druga priča. Daytonski mirovni sporazum, što mu i ime kaže, bio je "koncept" zaustavljanja nedovršenog pucanja, da bi ispostavio kao sjajna poluga za eutanaziranje društva na čijim je vrijednostima i temeljima trebalo koncipirati državu. A nije. Desilo se upravo obrnuto. Centripetalne sile tog "državnog koncepta", pomnožene sa izvođačima radova odabranim među liderima rata i dosuđenima daytonskoj Bosni i Hercegovini, mogli su da dovedu samo do ovoga do čega su dovele: Na razvalinama ZAVNOBIH-a koti se društveno-vrijednosni kič, kojeg se, za divno čudo, još uvijek pokušava objasniti, racionalizirati pa čak i opravdati kojekakvim ovovremenim "višim silama" i "neumitnostima". A niti je u pitanju viša sila, niti neumitnost, već projekat koji je imao za cilj eutanaziranje regiona koji nije Evropi bio prioritet ni po broju stanovnika, ni po resursima, ni po postratnim uslovima za ekonomsku samoodrživost u poređenju sa istinskim svjetskim pa i regionalnim kuhinjama. Projekat ovakav kakav je u BiH nije zahtijevao ni nastavak daljeg skupog angažovanja, niti ga je bilo teško održavati uz male poslušne lokalne igrače, ne preskupe ni za podmititi, duhovno i na svaki drugi način.
Evropski koncept administrativne stabilokracije, kojoj nikakav problem nije bio razmijeniti sve "papirne" demokratske vrijednosti za "kraj pucanja" na Balkanu, dušu je dao domaćim mangupima da izgrade sistem anticivilizacijskih pravila dignutih na nivo novih vrijednosti. Naravno, ono nad čime se danas zgraža svako onaj ko makar u sjećanjima nosi neke elementarne civilizacijske vrijednosti što su na ovim prostorima bile već dosegnute prije više decenija – a danas se sa njima tzv. elite šprdaju – nije tek tako palo s neba. Nove, etablirane i duboko necivilizacijske vrijednosti pa i primitivluci na koje se "sistem" već podobro navikao, ukorijenjeni su ponajprije na novoj i neupitnoj paradigmi društva, apsolutno svevladajućoj osovini nacija-vjera-partija. Ova tri stuba nisu samo nosioci vlasti u državi već, što je poraznije u njihovoj očiglednoj "efikasnosti", temelj su razaranja pozitivnih društvenih vrijednosti koje su ovaj prostor svojevremeno svrstale uz evropska društva.
Razorene vrijednosti
Da bi se ovo postiglo, prevashodni poslijeratni cilj bio je trajno osvajanje vlasti onih što su pobijedili u minulom ratu koji je, uz ono poznato temeljno, bio i rat za razaranje bivše države i njenog sistema. Bitna je suštinska razlika između kraja ovog rata i onog Drugog svjetskog, kada se također mimo otpora fašizmu i nacizmu, rušila i prethodna država i njen sistem: Onda su na vlast došli neupitni pobjednici, i to oni iz samog vrha svjetske antifašističke koalicije. Poraženi su doista bili poraženi. U nas su na vlasti ostali i pobjednici i poraženi. I heroji i kriminalci i lopovi raznih profila. I pristalice novih vrijednosti i očuvanja društva na jedinstvenim zajedničkim vrijednostima, i mračnjaci koji su znali da u časnoj konkurenciji pozitivnih vrijednosti neće uspjeti. Njihov cilj je, sasvim logično, bio da u kolektivnom naporu sruše, obezvrijede pa i ponize one društvene vrijednosti kojima ni znanjem, ni kapacitetom potrebnim za državotvornost, poštivanje sistema i pozitivnih ljudskih vrijednosti, ne mogu pa tako i ne žele služiti. Razaranje svih tih vrijednosti je zato postao imperativ.
U prostorima tih razorenih vrijednosti i generalno dezorjentisanih stanovnika valjalo je prigrabiti trajno onu vlast koju je njihovim "liderima" podarila tzv. međunarodna zajednica mirovnim procesom "podijeljenim na tri". Ne učinivši pri tome bezmalo ništa od onoga što su učinili pobjednici u Njemačkoj 1945., na razne načine nametnuvši globalnu orjentaciju koja se rodila tada u svijetu temeljem značenja pobjede nad fašizmom. Čak ni onaj elementarni minimum koji je osnova za pozitivne društvene vrijednosti nije bio upisan u ovdašnji projekat završetka rata: građanski status Bosanaca i Hercegovaca uz etničku pripadnost i ravnopravnost. "Greška" nije ipravljena do današnjeg dana, a na ovom državnom "invaliditetu" sazdan je i čitav niz drugih opstrukcija onih vrijednosti što su neuobičajene u modernim društvima.
U ogroman razoreni prostor "rekonstrukcije" države i posebvno društva, te političkih, duhovnih i moralnih vrijednosti, u ambijentu koji je bez pobjednika i poraženih (čak ni procesi protiv ratnih zločinaca nisu dovedeni do kraja), ušle su prvo crkve, uglavnom sa najdekadentnijim prtljagom iz svojih bogatih i raznovrsnih trezora . Odmah iza njih eto i neiživljenih ekskluzivno-nacionalistički političkih formacija (da se i ne govori o agresivnim kameleonima koji se uvijek i odmah priklanjaju vrhovima) i njihovih udarnih pesnica, populističkih stranaka... Mnogi među izvođačima ovih radova regrutovani su u početku ili iz redova pošteđenih ratnih ekstremista, a samo koju godinu kasnije i presuđenih ratnih zločinaca. Do njihovog danas otvorenog slavljenja i uvrštavanja među perjanice "nacionalnih vrijednosti i ponosa", bilo je samo pola koraka. Smisao politike postao je pobijediti u ratovima "dva protiv jedan", u zavisnosti od vrijednosti političkog i koruptivnog dobitka. A pogonsko gorivo za tu "politiku" koja je vladajućoj strukturi obezbjeđivala vlast dobijalo se proizvodnjom mržnje i animoziteta.
Nezaposlenost i odlazak mladih
Naravno da je opšta uporna, ciljana i kontrolisana primitivizacija morala biti značajna hrana ovog projekta. Znanje, pamet i konkurentnost na svjetskom tržištu sposobnosti postaju otvorena opasnost za siledžijstvo legitimirano vjerom, nacijom, strankom i familijom. Na domaćem terenu nivo obrazovanja od osnovnog do univerziteta spušten je do golog provincijalizma, a onima koji se u tome ne mogu snaći, ili im se ne dozvoljava da se snađu, kao jedino rješenje nudi se odlazak. Bosna i Hercegovina je, ovakvim "dostignutim sistemom standarda" dospjela bukvalno do posljednjeg mjesta po zaposlenosti mladih ispod 30 godina (nije bitno drugačije ni sa ostalima unaokolo), ali i do samog vrha zemalja po broju odlaska školovanih i mladih ljudi u svijet. Treba li biti iznenađen što se umjesto njih u "sistem" koji etablira, promovira i nagrađuje "vrijednosti" što su objektivno civilizacijsko dno, svjesno ugrađuju standardi koji su potpuno suprotni od onih na kojima je bh. društvo grabilo naprijed u teškim uslovima, kao građansko, sekularno, moderno...Procenat žena na istaknutim mjestima u društvu bezmalo je ovu temu svojevremeno skinuo sa dnevnog reda. Danas se vraćamo u davnu prošlost po tretmanu žena – zahvaljujući i opštedruštevnim standardima ali i pritisku agresivno nametanih vjerskih pravila, dobrohotno prihvatanih uglavnom izvana ali i sve očiglednije dočekivanih ovdje raširenih ruku. Takvoj realnosti sve je manje otpora.
U vrijeme pomenuto kao "Belle Epoque" barem je osnovna škola bila zakonom obavezna. Danas se neutvrđeni, ali veliki broj djece zadržava u kućama mimo škole, što iz nemogućnosti da ih se školuje, što iz sve raširenijeg uvjerenja da posebno ženskoj djeci tamo i nije mjesto. Statistike kazuju da se broj nepismenih do prije trideset godina spustio značajno ispod dvocifrenog. Danas mu je opet, sasvim blizu...
Obračun sa vrijednostima koje su BiH činile zajednicom Evrope, nastavlja se i dalje. Histerično je sada zaskakivanje čak i na uspomene na ono vrijeme, dirljivo okarakterisano kroz grafiti na zidu stare kuće u Sarajevu ovako: "Bilo nam je bolje i kada nam je bilo gore..." Ili vrijeme ilustrovano činjenicom "da smo svako malo ustajali na himnu naše države, jer se na nekom svjetskom pobjedničkom postolju zavijorila naša zastava..." Sada nemamo ni tekst himne, jer ne želimo da se o njemu usaglasimo, pa himnu u rijetkim prilikama mumlamo u bradu, dok ponekad i ponegdje zasvira... Valjda je i to "vrijednost" koja ilustruje stanje u društvu i onoj državi koju, kao, zagovaraju njeni "lideri". Pri tome zaboravljamo staru istinu, iako je, evo, živimo: Ništa ne nagriza tako uspješno svaku dobru i moguće izvodivu ideju, kao njeni lažni zagovornici...
Zlatne kašike
Tako, eto, sasvim logično danas nemamo ni zajednički Dan državnosti BiH, kao što nismo u stanju da se na nivou "države" sjetimo čak ni Kulina bana i njegovog "rodnog lista Bosne", Povelji iz 1189. godine. A nemamo taj list u vlasništvu ne samo zato što smo već zaboravili da je ova današnja država stvorena u onom Mrkonjić Gradu novembra 1943. godine, da i ne idemo do Kulina bana. I to je priča o već temeljito i ciljano preinačenim vrijednostima. Zasnovanim bar do sada ne toliko na formalnom i glasnom otporu ZAVNOBIH-u, koliko ispotiha, lopovski, prema istinskim vrijednostima što ih je on dugoročno etablirao: antifašizmu, građanskom društvu ravnopravnih, sekularnoj i modernoj državi...
Ništa od toga danas u javnom prostoru više nije vrijednost. Ni to "lideri" i njihovi ešaloni neće da kažu glasno. Jer je i prevara odavno vrijednost. Ona prevara o zlatnim kašikama koja je evo došla po svoje. Među ljude koji su na to pristali, pa su prevaru i zaslužili.
